Evo primera:
Danima, godinama, blagovremeno pričam detetu o svim lošim aspektima pušenja - pre svega zdravstvenim, pa estetskim, finansijskim... Pokažem da sam svesna koji sve motivi i izazovi mogu da ga privuku pušenju, upozoravam na njih. Imamo dogovor da neće pušiti. Onda jednog dana shvatim da ipak puši. Pitam zbog čega, kad imamo dogovor da neće, kaže: "Zato što mi se puši".
E, sad se ja pitam - je li moj otac bio nenormalan kad mi je svojevremeno rekao doslovce:" Možeš ti da pušiš, možeš, ali kad ja to budem saznao, neće ti više biti do pušenja!" ili sam nenormalan i neuspešan roditelj ja, koja nisam uspela da uverim svoje dete da sam u pravu.
I koje su dalje mere? Da mu svakodnevno pravim užinu, da mu ne bih davala pare koje bi mogao da potroši na cigarete, umesto na hranu?. Lako je reći - negde ste pogrešili. Znam da jesmo, ali ne znam gde, a i da znam, ne mogu sad da vratim vreme.
Svoje dete vaspitavam tako što mu kažem da sve što mi preduzimamo u smislu ograničenja, ne znači da želimo da njemu ne bude lepo, nego želimo da izbegnemo da upadne u probleme i želimo da bude dobar i uspešan, da poverenje ne sme da izgubi, a kad ga je poljuljao, da mora da se trudi da ga povrati. Ali današnje generacije žive za trenutak, važno im je samo ono što je danas, buntovno se bore samo za trenutni ugođaj i sve što je na putu tome smatraju neprijateljstvom. Još ako u ova krizna vremena ne uspete da im obezbedite pristojan život, smatraju da ste nesposobni i da nemate pojma ni o čemu i time vaše reči za njih više nemaju nikakvu težinu, u fazonu: "vidim ja kako ti znaš šta je ispravno, a sa toliko godina ne možeš to i to".
"Ne teče reka, nego voda. Kao što ne prolazi vrijeme, nego mi"