Kobasa:
Tamo gde vrhunska vrednost postane puko posedovanje, i gde je rentijer veci baja od vrhunskog
zanatlije, tu srece nema. U takvim okruzenjima, gde je najbitnije posedovati, igra se igra oko toga
kako ce se na bilo koji nacin (pa i sraman, kradjom, muckom, prevarom, pa i ubistvom) docepati
para, pa makar i trajno ostetio sve oko sebe, blizu i siru zajednicu.
U pametnim zemljama su to na vreme shvatili, pa su sistemom poreza i regulacija jalovo sedenje na
gomili imovine (novac, vrednosni papiri, nekretnine) ucinili prilicno nezgodnim sportom gde niti mozes
da profitiras, niti mozes da godinama cak budes i u plusu. Sistem te jednostavno tera da
stvaras
novo, a ne da gnezdis debelo doope na imovini svojoj ili babovoj, setas medju palmama, pevas slagere,
a da bi stvarao, treba da budes to cime se bavis....
...i da se vratim na tvoj primer: ako radis u fabrici namestaja, pa ta fabrika propadne, ti onda ne
sedis u istom mestu gde pokusavas da prezivis na aru okucnice sa kozom i tri kokoske, nego se skupis
sa jos par kolega majstora, pa otvoris svoju malu radionicu, koja nece praviti to sto se ne kupuje, nego
ces da izvidis sta je to sto ce da ide (a uvek nesto ide, mozda ne stilske garniture, ali ce mozda ici okviri
za prozore). Ako bas nista ne ide u tom tvom gradicu, svoj alat i radionicu stavis u torbu (ili natovaris na
prikolicu) pa put pod noge u susedno mesto gde fabrika namestaja jos radi, pa kad iscrpis susedne fabrike,
ides dalje. Kad ponestane u jednoj drzavi, ides u drugu, kad ponestane drzava, menjas kontinent ...zato
jer nisi svastar nego imas svoj licni identitet proizvodjaca namestaja, lika koji o tome sve zna, jer su ti taj
posao radili jos njih 5-6 u porodici. Na drugom kontinentu na kojem se zapatis, pocinjes da dovodis na stalne
ili sezonske poslove gomilu zemljaka. U neke kafane u Astoriji u NYC mozes gotovo po kalendaru da odes da
bi video oprostajnu veceru za zemljake koji se vracaju posle x meseci sezonskih poslova nazad kuci, donoseci
donoseci pare koje u zavicaju ne bi zaradili ni za pet do deset godina.
I naravno, posto volis i pratis to sto radis, neces cekati da ti drzava dekretom javi da su se pojavili nove
vrste drveta, farbi i lakova, nove alatke, nego ces da svaku crkavicu stedis da odes na sajmove i vidis sta
ce da se desava, pa makar ti svi u kuci imali najbednije moguce mobilne telefone.
Kad se tako misli i radi (pocevsi naravno od drzave koja ce svoja realna dobra te vrste da stiti pametnom
uvoznom politikom dokle god se to realno moze, kao i poreskim merama koje ti maksimalno oslobadjaju od
poreza sve sto si nabavio vezano za tu tvoju delatnost), onda nesto dobro moze i da se desi. Kao suprotan
primer imas sve sto se desavalo u Srbiji u poslednjih 15-tak godina, gde je nepotrebno ali brzo unisteno
dosta toga u cemu smo proveli dosta vremena i sa rezultatima bili mozda ne u samom vrhu, ali cesto
sa svojim prepoznatljivim mestom u potrosackom svetu, sve u slepom ubedjenju da su pare, a ne kvalitet
najbitnija stvar.