fox_mulder Dejan Petkovic System Engineer Streaming Media Liberty Global B.V. Amsterdam
Član broj: 96811 Poruke: 58 *.upc-h.chello.nl.
Sajt: nl.linkedin.com/in/dejanp..
|
Posle cetiri, sa moje tacke gledista, uspesne godine u jednoj malenoj stranoj firmi u Beogradu, otisnuo sam se put kontraktorskih voda i zavrsio na IPTV projektu za T-Mobile u Hagu. Taj je projekat mojom nesrecom trajao samo 4 meseca, te sam zatim presao u moju sadasnju firmu gde i sada radim.
Razloga za odlazak je bilo niz. Jos od malih nogu mi je tata govorio kako ce sa dobrim fakultetom, vrata sveta biti otkljucana, i podsticao me da napravim taj korak. Podgrejano sveopstom prozapadnom kulturom koja je bila oko mene u mom odrastanju, dugi niz godina sam ziveo u uverenju da cu jednog dana zaista i otici put inostranstva. Bio sam oduvek povucen, bio sam i djak generacije, i nisam bas oduvek bio i shvacen, ali je godinama to doslo na svoje. Medjutim, kako su se prilike u zemlji menjale i kako je pocetkom mojih studija bivalo sve vise firmi iz oblasti telekomunikacija u nasoj zemlji, po zavrsetku studija sam odbio ponudu da za 1000 evra neto predjem u Cesku republiku i ostao sam u toj spomenutoj stranoj firmi sa platom od 500 evra. Ta se plata kasnije uvecavala, i nikada nisam zazalio sto nisam otisao u Cesku. Ljudi koje sam upoznao kroz taj posao su neprocenjivo zivotno iskustvo i ima niz bisera zbog kojih sam srecan sto sam radio na tom mestu. U Beogradu, mom rodnom gradu, sam stekao niz pravih prijatelja za ceo zivot, i uzivao sam u danima koji su prolazili. Cak i kada je na poslu bilo stresno, nisam zalio zbog odbijene prilike za inostranstvo, vec sam se, povucen mislima iz redova iznad, spremao da isprobam konacno taj zivot u tudjini, izmedju ostalog, kako se kasnije ne bih kajao. I konacno, 01.01.2012. sam zapoceo svoj prvi radni dan u T-Mobile u Hagu.
Mene je dugi niz godina mnogo parametara kocilo da se uopste oprobam u tudjini, ali ono sto je mozda i najvise uticalo da ostavim mamu, brata i moje drugove i drugarice jeste zelja da steknem novo iskustvo i pokusam da nesto ustedim, kao i rezigniranost svojom tehnickom stagnacijom i snazno povecanim nivoom stresa u firmi u kojoj sam radio do tada. Sada, posle dve godine, najpre u Hagu a sada u Amsterdamu, mogu da vam kazem da je Holandija zapravo jedna od lepsih zemalja za zivot ukoliko nemate velike duhovne prohteve i mozete da se druzite sa ljudima koji vam nude povrsno prijateljstvo. Ne zato sto su oni povrsni, vec zato sto u internacionalnoj komuni nema mnogo mesta dubinskim mislima i prijateljstvima. Medjutim, kada razmisljam o svemu sto sam ostavio kuci, ovo sve oko mene u Amsterdamu je pocinjalo da ima sve manje smisla i ozbiljno sam razmatrao povratak kuci u Beograd.
Sada, zenidbom se moja situacija izmenila, i definitivno mi daje snagu da izdrzim ovde jos koju godinu. Sa druge strane - zamisljam nasu decicu koja odrastaju u Amsterdamu. To tako divno zvuci, ali hajde da pogledamo svakodnevne probleme ljudi ovde. Vi morate da odaberete kraj za zivot u kome nema problematicnih imigranata, sto u prevodu u Amsterdamu znacajno podize iznos rente koju sada placamo. Skola ne sme biti bilo koja. Dalje - rodjenje te decice, taj divni trenutak, mi necemo moci da podelimo sa svetom na nacin na koji bih ja to zeleo, u krugu ljudi sa kojima sam odrastao. Jednostavno receno, ja sam jako puno vezan za taj svoj svet, negujem ga snazno otkako sam otisao, i prosto ne zelim da ga ikad izgubim. Naravno, tu mislim na zdravo odrzavanje prijateljstava - smatram da je jako tesko, ako ne i nemoguce, sa 31. godinom stvoriti druga prijateljstva za ceo zivot. Pomalo je licno, ali se snazno vezujem za te neke stare ljude, i koliko god to bilo cudno za reci, jako volim svoju zemlju i svoje sunarodnike. Kako godine odmicu, sve sam vise spreman da strpljivo objasnim svoje poglede onima koji zele da ih cuju. Setim se uvek svog detinjstva u devedesetim. Mislim da smo mi koji smo u tome odrasli izrasli u jako kvalitetne osobe, govorim o tom uskom krugu ljudi u kom se krecem, i prosto taj neki duhovni pecat stvoren u tom vihoru cini da meni svi ovi ljudi iz Holandije budu na neki nacin daleki. Naravno da i ovde imam puno drugara i poznanika, ali sada govorim o onoj dubinskoj sustinskoj crti koju osecam svaki put kada sa mojim prijateljima sednem na kaficu u studenjaku. I onda vi imate taj paradoks: kafa u studenjaku mom srcu prija vise nego kafa na kanalima u Amsterdamu.
Tu bih zavrsio sa jednom sustinom koja mi se provlaci kroz misli, a to je da je prava istinska zivotna sreca lezi u nematerijalnim stvarima. Mozda je nasa zemlja sada na kolenima, ali vrlo dobro znam da je kljuc srece mog bica u idealnom spoju zivota sa mojom suprugom, druzenju sa nasim prijateljima i najmilijima, zivotu uz umeren, zdrav stres i prisustvu svakodnevnog usavrsavanja kako na poslovnom, tako i na licnom planu. Uz ciste misli i zdrav duh, ti ciljevi se mogu postici, po mom skromnom misljenju, bilo gde a ponajvise u Beogradu. Prosto jer ti ciljevi polaze najpre od nas, a ne sveta oko nas.
Voleo bih da ovaj kostur mojih misli zaintrigira nekoga. Rado bih prosirio diskusiju i odgovorio na podpitanja, a voleo bih da cujem i kriticke misli.
Pozdrav iz Amsterdama
|