"Milan Kamponeski
Pisao sam o tome mnogo puta, ja sam počeo da živim sam, sa tek napunjenih osamnaest godina. Moji su se čoporativno pokupili i otišli da žive u Minhen, a ja sam ostao ovde. U Nemačkoj mi je bilo suviše dosadno u tom trenutku.
Zaposlio sam se u firmi najboljeg očevog prijatelja kao kurir. Bio sam očajan kurir, znam da to zvuči neverovatno ali eto i to je moguće.
Kasnio sam na posao, spavao u kancelariji tokom radnog vremena, jer bih noću visio po klubovima, a Savo je imao neverovatno mnogo razumevanja za moje godine, slobodan duh, zanesenost ljubavlju i gitarom, ali pre svega, uvek me je voleo kao rođenog sina.
Ja sam inače u to vreme bio romantični probisvet, nisam pušio, pio, nisam se drogirao, čak nisam ni psovao, imao sam lepe manire, bio džentlmen prema svakoj ženi i devojci, ali sam bio neodogovoran, zamišljen, bez ikakvih životnih planova i ideja. Radio sam samo ono što mi se činilo da je zabavno.
No kako su dani moje dečačke slobode odmicali tako sam počeo da učim da radim ovo i ono. Naučio sam da peglam, prvo sam prao odeću na ruke, a onda sam naučio da uključim mašinu, pa sam naučio da kuvam, grašak, pa gulaš, pa krompir paprikaš... onda sam naučio da svoju nedeljnu platu ne potrošim u petak i subotu, nego sam uspevao da je razvučem čak i do sledeće srede.
I tako, korak po korak, dan po dan, za pola godine sam odrastao za čitavu deceniju. Ne zato što sam radio i zarađivao svoj novac, jer sam u toj oblasti bio najslabiji, nego zato što sam shvatio šta znači brinuti o sebi, šta znače obaveze koje nosi život odraslim ljudima.
Skuvaj sebi da jedeš, kupi pravu hemikaliju za kupatilo, plati račune, nemoj poslednjim novcem da častiš celu kafanu.
Gladovao sam i smrzavao se te godine, ležao sam u krevetu mrtav bolestan danima, a nikog nije bilo da skuva supu čaj, išao sam u tankoj jakni, isečenim farmerkama i Starkama celu zimu i proleće i leto, imao sam 18 i glumio sam šmekera. Bilo je teško, ali sam imao svoju slobodu.
I ono što je najvažnije imao sam snage i volje da kroz sve nedaće i probleme, te krizne 1994. naučim šta je život.
Živeo sam svoj život.
Ovih godina često slušam mlade ljude od nekih 25, 26, 30, godina, koji i dalje sede kod svojih u kući. Za astalom na kojem su duvali svećice na torti, u sobi u kojoj su odrasli. Kažu nema posla, para, mogućnosti, zato su tu gde jesu.
To nije istina, kad imaš 20 godina uvek ima posla za tebe, naravno, nema direktorskog posla, ali ga ima u kafiću, na gradilištu, radi u Potrčku, budi kurir, sekretariši, nauči da programiraš, budi grafički dizajner, loš, samo budi.
Radi nešto.
Iznajmi stan sa drugarima. Ne mora biti u centru, na Vračaru, i Karaburma je ok, Labudovo brdo, ma i Surčin je ok samo idi od svojih roditelja. Ma kako ih voleo, ma kako ti bilo lakše da ti keva na brzaka isprži prženice, počni da živiš svoj život, makar nemao šta da doručkuješ.
Što pre počneš da ga živiš, to ćeš tako mlad lakše prebroditi sve one muke, odrastanja, gladovanja, neplaćenih računa, dugova, neispeglanih stvari,
Biti zreo i samostalan ne znači biti milioner, nego znači umeti da živiš sa onime koliko zaradiš, umeti da sebi skuvaš da jedeš, da ispeglaš i opereš stvari.
Hteo sam samo da vam kažem, da ako još uvek živite kod svojih, iz ovih stopa krenite, okupite dva tri drugara, iznajmite stan, na Karaburmi, svako po 80 evra, nađite bilo kakav posao i počnite da živite svoj, SVOJ, život, ma kakav on bio, biće samo vaš.
Empire Of The Sun - Alive:
http://youtu.be/IPKAwJKGSDc"
"Ne teče reka, nego voda. Kao što ne prolazi vrijeme, nego mi"