Polako privodim kraju svoj treći mesec u Vijetnamu, sad sam već neko vreme ovde, pa mogu da bolje opišem narod.
Vijetnamci su definitivno veoma čudni ljudi. Toliko kontradiktornosti u nekom narodu još nisam video.
Al ajmo redom:
Pre svega, u životu nisam doživeo toliku dozu srdačnosti i predusetljivosti kao ovde. Prošle nedelje mi je otišla guma na motoru, u meni totalno nepoznatom delu grada.
Nisam trebao ni 5 minuta da sačekam, našlo se već par lokalaca koji su se okupili, odmah pozvali majstora, mene posadili na neku stolicu i dali mi ledeni čaj da pijem dok je neki čiča krpio moju gumu i na kraju mi sve to naplatio smešnih 30.000 VND (≈ 150 RSD). Naravno, dao sam mu više i zahvalio se svima prisutnima.
Iako sam po nekim fejsbuk grupama gde komentarišu stranci nastanjeni u Vijetnamu pročitao dosta loših priča, ja do sad nisam imao nekih negativnih iskustva s ovim ljudima. Nije me niko ni mrko pogledao, a kamoli nešto gore, a nije da sam baš u "kuća - pos'o, pos'o - kuća" fazonu. Dosta izlazim i krećem se među ljudima, čak i noću.
Činjenica da sam belac ovde isto igra bitan faktor i ima svojih prednosti i mana. Vijetnamci (a čini mi se u dobroj meri i ostali Azijati) jednostavno pate od kompleksa niže vrednosti prema belcima i stvarno je fascinantno koliko je to izraženo.
Ponekad se ovde osećam kao filmska zvezda, ljudi me zaustavljaju na ulici i traže da se slikaju sa mnom, pozdravljaju me, mašu mi, devojke mi prilaze na ulici i započinju razgovor, nešto neverovatno. Čak je i televizija dolazila da me intervjuiše, ispitivali me kako mi je, da li bih ostao ovde itd.
Sto puta sam do sad na poslu čuo "pitaćemo njega, on je Evropljanin, on sto posto zna", iako svi znaju da nisam developer već Acc. Manager. CEO me redovno poziva na intervjue kad zapošljava nekog novog, iako imamo HR. Pitam se bukvalno za sve, i bitno i nebitno. Sad, to može biti vrlo dobro, jer čovek stvarno uživa visok status, ali je pomalo i opterećujuće, jer svi bulje u tebe kao da si čarobnjak i očekuju da iz rukava izvučeš rešenje za svaki problem.
Ono što je mana je ta predrasuda da ako si belac = imaš para. I ne možeš ti ljudima objasniti da ja sada živim u Vijetnamu, radim u Vijetnamu i dobijam vijetnamsku platu, ne nemačku. A jok, ti si belac i pored toga što znaš sve na svetu, plivaš i u parama. To je tako duboko usađeno u njihove glave da ne može čovek nikako da ih ubedi u suprotno.
Zato stranci uvek treba da budu oprezni, jer se neretko dešava da ti naplate višestruko više od realne cene - ti si belac, ti si bogat, za tebe to nije ništa. Zato se ja uglavnom držim većih marketa gde su cene istaknute i tu nema nikakvih problema. Mada, ima i dosta poštenih ljudi. Jedno veče sam bio vrlo umoran, glava me bolela i kad sam plaćao račun u prodavnici dam devojci 100.000 VND (oko 500 RSD) više. Jurila me napolje da mi vrati pare, sva se uznemirila što bih ja mogao da pomislim da me slučajno zavrnula. Da budem iskren, verovatno ne bih ni primetio da sam platio više.
Istina je da Vijetnam kao zemlja dosta napreduje, ali najveći problem je mentalitet naroda. Oni su, jednostavno, u glavi sirotinja i kad i imaju više para, nemaju pojma šta da rade s njima. Odlični su u matematici, programiranju i rešavanju različitih problema te vrste, ali kada su u pitanju tzv.
soft skills, tu su totalni duduci. Moj prvi utisak je bio da su vrlo inteligentni, radim u IT firmi pa vidim koliko su naši developeri sposobni. Međutim, digitron koji kupiš u knjižari za 150 RSD isto rešava komplikovane operacije veoma efikasno, al' ne može se reći da je inteligentan.
Fascinantno mi je koliko su neorganizovani, opšte neobrazovani, nesnalažljivi i uskoumni. O nekom razmišljanju "van kutije" da ni ne govorim. Kada god planiraju neki događaj oni to toliko razrade u sitna crevca, provedu gomilu vremena u planiranju, živi se nasekiraju i to NIKADA ne ispadne tako kao što su naumili. Oni razrade sve sitne detalje, ali jednostavno ne poseduju sposobnost da sagledaju širu sliku i zato često prave krupne propuste i, po pravilu, nikada na vreme ne završavaju zadatke. Nedavno sam podizao neki paket iz pošte koji mi je poslat pre više od mesec dana. Koga god pitaš različitu informaciju dobiješ, tu ne postoji komunikacija između dve osobe koje sede u istoj sobi, a kamoli generalno unutar firme. Proveo sam više od 4 sata u pošti da bih napokon pokupio paket koji je stigao pre više od 10 dana.
Blage veze nemaju o bilo čemu van Vijetnama. Za njih je njihova zemlja centar sveta i ništa živo ne znaju o ostatku sveta. Uopšte njihov način razmišljanja mi je fascinantan. Kada god sam pričao s nekim Vijetnamcem prijateljem o njihovim životnim planovima, uvek se začude kad ih pitam da li planiraju da žive u nekoj drugoj zemlji u budućnosti. Bože, pa oni su Vijetnamci, kako ja to mislim da žive negde drugde?!
Ne poseduju trunku individualnosti, sve se svodi na to šta je "dobro" a šta "loše" u Vijetnamu.
Seks pre braka se smatra lošim i onaj ko ima seks, a nije udat/oženjen je za njih vrhunski buntovnik. Imam dvoje prijatelja koji su već debelo zagazili u treću deceniju života, u vezi su već 4 godine i nikada nisu čak ni prespavali jedno kod drugog, a kamoli nešto više. Najvažnije je šta će reći familija, prijatelji, komšije.
Kad ih pitaš zašto je seks pre braka loš ili zašto je loše pri večernjem izlasku ostati napolju kasnije od 11 (zamisli), nemaju nikakav razuman odgovor, sem "it's bad in Vietnam". I to je to, njima je neko rekao šta je dobro a šta loše i oni o tome uopšte više ne razmišljaju, kao da im je neko pri rođenju odstranio deo mozga koji se bavi samostalnim donošenjem zaključaka.
Mlađe generacije su nešto drugačije, pa se trude da prave neki balans između konzervativnih roditelja i svega onoga što gledaju u zapadnim filmovima i serijama. Međutim, neretko zapadnu u totalnu suprotnost. Često se devojke koje iz manjih mesta dođu da studiraju u velike gradove osete "pušteno s lanca", pa totalno izgube kompas i naskaču na svakog stranca kog vide (ili bogatijeg lokalca).
Izlazio sam sa dosta devojaka otkad sam stigao i ili su to "dobre, fine i patrijarhalne" devojke koje su obično zakopčane do grla i stalno se plaše "šta će narod reći kad ih vidi sa strancem" ili totalno razuzdane golddigerke. Neku sredinu je pakleno teško naći.
Ono što mi se dopada ovde je što primećujem izuzetno malo negativnosti među ljudima. Od najbogatijeg Vijetnamca u luksuznom džipu do onog što prodaje semenke na ulici, svima uvek vidiš osmeh na licu. Taj neki pozitivan duh je veliki motivator i stvarno im se divim na tome.
S obzirom na sve prednosti koje imam ovde, verujem da bih mogao dosta dobro da živim ovde ako bih ostao par godina, u smislu zarade i društvenog statusa. Međutim, teško da bih mogao suviše dugo da izdržim tu neorganizovanost i haos koji se vidi u svakoj pori društva (saobraćaj koji je potpuno lud, gradski prevoz koji je katastrofa, loša infrastruktura i neorganizovanost u svim delovima uslužnog sektora), jer, koliko god sam mislio da je Srbija neorganizovna i da je teško nešto srediti - u odnosu na Vijetnam je raj u tom pogledu.
U svakom slučaju, život u Vijetnamu je neverovatno iskustvo i svakako bih preporučio mladim ljudima (studentima i diplomcima) da svrate ovde i provedu neko vreme. Naučićete puno o drugoj kulturi, steći samopouzdanje, konkretno znanje o poslu (naročito za developere) i uživati u prelepoj prirodi. Za neku trajnu emigraciju - JOK. Suviše smo različiti od njih i njihov stil života nam ne leži (barem meni).
Son: Dad, what are clouds made of?
Dad: Linux servers, mostly.