batalale
Član broj: 334772 Poruke: 67
|
Mr Danijela Ružičić
Privredni rast Srbije od 0,8 odsto najniži je u regionu, ukupan javni dug od 26 milijardi evra najveći u okruženju, a udeo nenaplativih kredita od oko 23 odsto takođe je među rekordnima u “modernoj istoriji“!
Prema Anketi o radnoj snazi, koja se nalazi u nadležnosti Republičkog zavoda za statistiku (RZS), stopa nezaposlenosti je u toku 2015. godine iznosila 20,3 odsto, da bi na kraju godine pala na 17,9 odsto. Ako je tako, sa ekonomskog stanovišta, ovo bi bio veoma ohrabrujući znak! Ali, da li je zaista ovako? Prvo, taj rezultat dobijen je po metodologiji Eurostata, međutim, nezaposlenost izražena konkretnim brojevima nije manja. Procenti su se promenili zbog drugačije metodologije!
Prema tome, dovoljno je pogledati zvanične podatke i shvatiti svu bedu manipulacije vlasti. Nezaposlenost se ne smanjuje i nije se smanjila, već naprotiv.
Lako je manipulisati sa građanima koji ne razumeju osnovne ekonomske pokazatelje!
Problem je, takođe, što oni koji se u ekonomiju razumeju, to tako ne vide. Naprotiv, skeptično uočavaju da ovaj pad nezaposlenosti kako ih oni navode ne prati značajniji ekonomski rast, kao ni rast potrošnje građana niti veća naplata poreza i doprinosa na zarade.
Da razjasnim najpre pomenute dve metodologije.
U prvom slučaju, dobijeni rezultat je procentualno učešće broja nezaposlenih u ukupnom broju radno spremnog stanovništva, koji se dobija prostim zbirom brojeva zaposlenih i nezaposlenih, a sve prema evidencijama Nacionalne službe za zapošljavanje, Republičkog zavoda za zdravstveno osiguranje i Penzijskog i invalidskog fonda. Dakle, koga „u papirima“ nema taj i ne postoji. Po „nju fešn“ metodi, onoj koju je propisala Evropska komisija, ukupno stanovništvo se deli na zaposlene – one koji rade, i nezaposlene – oni koji ne rade. Iz ta dva podatka dobija se „stopa zaposlenosti“, koja je u oktobru prošle godine bila 40,1 odsto. Toliko o smanjenju nezaposlenosti!
Po Okunovom indeksu bede (nezaposlenost plus inflacija) – projekcija za 2016., Srbija se našla na poražavajućem sedmom mestu, najbednije ekonomije!
Okunov zakon kao jedan od osnovnih makroekonomskih postulata, po prvi put je uveden u makroekonomsku teoriju 1960-tih godina od strane Artura Okuna iz Instituta Brukings u Vašingtonu. Zakon se zasnivao na empirijskim istraživanji- ma veze između stope nezaposlenosti i ostvarenih gubitaka u nivou bruto domaćeg proizvoda sprovedenim na uzorcima podataka iz različitih vremenskih perioda velikog broja zemalja, primenom različitih statističkih metoda. Kao takav, zakon je vremenom postao kako standardni alat tržišnih analitičara i teoretičara, tako i dobar vodič za kreatora ekonomske i monetarne politike, jer pruža odgovor na pitanje kako će se promene u nivou bruto domaćeg proizvoda odraziti na nivo nezaposlenosti u okviru ekonomije jedne zemlje.
Okunov zakon, u literaturi poznat i kao Okunovo pravilo palca, ukazuje na postojanje negativne, odnosno inverzne veze između proizvodnje i nezaposlenosti. Originalni Okunov zakon polazi od stanovišta da pad od približno 2% inflatorno-prilagođenog bruto domaćeg proizvoda prouzrokuje rast stope nezaposlenosti u iznosu od oko 1%. Drugim rečima, svako povećanje realnog BDP-a za oko 1%, vodiće padu stope nezaposlenosti za približno pola procentnog poena.
U Srbiji je privreda neprekidno u recesiji, sve do danas. Prema podacima iz Ankete o radnoj snazi, broj zaposlenih je porastao za 158.000, što je povećanje za čak 6,6 odsto. Ove godine očekuje se rast bruto domaćeg proizvoda od 0,5 do jedan odsto. Po Okunovom zakonu, ekonomski rast trebalo bi da bude veći od 6,6 odsto. jer je stopa nezaposlenosti u Srbiji previsoka.
Uostalom podaci o nezaposlenosti nisu u skladu sa nekim osnovnim ekonomskim postulatima. Jer, aktuelni podaci sa tržišta rada kao da ispravljaju, široj javnosti nepoznatu Filipsovu krivu. Reč je, naime, o principu po kojoj su inflacija i nezaposlenost obrnuto proporcionalni. To je još sredinom prošlog veka utvrdio čuveni ekonomista Alban Vilijam Filips. U skladu sa Filipsovom krivom, kada je inflacija visoka, nezaposlenost teži da bude niska. A kada je inflacija niska, nezaposlenost teži da bude visoka.
U Srbiji to nije slučaj. Paralelno sa padom cena padala je i stopa nezaposlenosti. Međugodišnja inflacija iznosila je oko dva odsto.
Filipsova kriva nije jedini ekonomski princip koji u Srbiji ne važi. U Srbiji je prestalo da važi i pomenuto pravilo koje se u ekonomiji zove Okunov zakon. Artur Okun utvrdio je da visok rast bruto domaćeg proizvoda uslovaljava i visok rast zaposlenosti, jer preduzeća samim tim unajmljuju veći broj radnika (ekspanzija privrede). Ako je trenutna stopa nezaposlenosti previsoka potreban je znatno veći ekonomski rast za njeno smanjenje, kaže Okunov zakon.
Apsurdno je što bi, da su kojim slučajem Artur Okun i Alban Vilijam Filips rođeni u Srbiji i oni bi bili ovde nezaposlenosi. Jer u srpskoj praksi i Aleksandru Vučiću nikako ne bi uspeli da dokažu ono po čemu su u svetskoj teoriji postali poznati!
*Tekst je objavljen u štampanom izdanju časopisa Poredak
|