A kad je o prošlosti reč, nedavno se navršilo nekoliko neslavnih godišnjica: - 53 godine od prve nuklearne nesreće (curenje reaktora u Čok Riveru),
- 18 godina od radiološke nesreće u brazilskom gradu Goiani, koja začudo nije imala veze niti s nuklearnom energijom niti s nuklearnim oružjem,
- 26 godina od havarije nuklearke „Ostrvo tri milje” u SAD, i
- 19 godina od havarije i ekološke katastrofe u Černobilju, tadašnjem SSSR-u.
Od Prvog svetskog ekološkog samita održanog u Stokholmu, 1972, prošlo je tek trećina veka, a vodeće države sveta postale su svesne globalnog značaja ekoloških pitanja i sopstvene odgovornosti. Dvadeset godina kasnije, Svetska ekološka konferencija u Rio de Ženeiru (1992), posvećena zaštiti životne sredine i razvoju, ponudila je najzad, globalnu strategiju za rešavanje ekološke krize u formuli održivog razvoja.
Bilo je mnogo incidenata u nuklearnim elektranama:
- 1957, u Vindskejlu u Engleskoj, kada je vatra izbila u reaktoru sa grafitnim hlađenjem što je dovelo do curenja radijacije i kontaminacije područja od 200 kvadratnih milja;
- 1976, kada se u blizini Grajfsvalda u Nemačkoj, u nuklearki Lubmin jezgro nuklearnog reaktora skoro potpuno otopilo zbog manjkavih mera zaštite od požara. U atmosferu je ispuštena velika količina radijacije,
- 1999. u nekontrolisanoj lančanoj reakciji u elektrani za preradu uranijuma Tokaimura u Japanu, što je dovelo do ekološke katastrofe.
- Ipak, ono što se dogodilo 26 aprila 1986. u Černobilju, prevazilazi sve pomenute havarije po veličini i uticaju: kontaminirana je površina od približno 100.000 kvadratnih milja.
U nuklearnoj elektrani severozapadno od ukrajinskog grada Černobilja, u noći između 25. i 26. aprila 1986, dolazi do eksplozija koje uzrokuju požar i odbacuju snažan čelični vrh reaktora. Eksplozija i požar u grafitnom centralnom reaktoru, dovode do ispuštanja velike količine radioaktivnog materijala u atmosferu, na daljinu.
Švedska je bila prva zemlja koja je signalizirala uzbunu u 9:30 ujutru u ponedeljak 28. aprila, 1986, kada je osoblje nuklearne elektrane Forsmark izmerilo opasan nivo radioaktivnosti. U prvom trenutku su pomislili da je kvar na njihovom postrojenju, ali su brzo shvatili da je to talas koji je pristigao sa juguistoka, iz Sovjetskog Saveza. Niko se o ovom slučaju nije izjašnjavao više od dva dana. Bilo je potrebno 12 dana i 10.000 tona peska, olova, gline i borona izbačenih iz helikoptera da bi se ugasio požar koji je izbacio 150 miliona kirija radioaktivnosti u vazduh.
Prečnik zone radioaktivnosti iznosio je 30 kilometara (18 milja), a površina približno 1.000 kvadratnih milja sa centrom u Černobilju, u kome je radilo 135.000 ljudi.
Nuklearne elektrane su bile građene bez propisne tehničke dokumentacije sa neadekvatnom opremom i građevinskim materijalom, često lošijeg kvaliteta i bez dovoljno stručnog kadra. To je dovelo do kršenja tehničkih standarda i tehnoloških procesa pri izgradnji, kao i do mnogobrojnih grešaka, uz neautorizovana odstupanja od planova gradnje.
Ipak, na početku ovog milenijuma, i pored svih dotadašnjih propusta, pušteno je u rad šest novih nuklearnih reaktora. Nakon zatvaranja reaktora Černobilj, u svetu je na kraju 2000. bilo u pogonu 438 reaktora, dok je krajem 1999. taj broj iznosio 433. Zašto Evropi i svetu treba nuklearna energija? Zar čovečanstvo ne koristi oduvek i ostale izvore energije?
U prirodi važi zakon o očuvanju energije koji objašnjava da se energija ne može ni iz čega stvoriti niti uništiti, već da se može samo pretvoriti iz jednog oblika u drugi.
Dakle, izvori električne energije ne stvaraju energiju, nego je samo pretvaraju iz drugih oblika. Pa i nuklearne elektrane koriste atomsku energiju za zagrevanje vodene pare, nuklearnim procesom zvanim fisija, tj. razbijanjem atomskih jezgara, čiji tok pokreće generator i pretvara kretanje u električnu energiju. Danas se, umesto verovanja u dogmu da je nuklearna energija ograničena sirovinama, ekološki štetna i vrlo opasna, sprovodi u delo projekat Iter.
Energija proizvedena nuklearnom fuzijom, po istom principu na koji to čini i Sunce, smatra se čistijom od one koja nastaje nuklearnom fisijom i sagorevanjem fosilnih goriva. Brza izgradnja Itera biće veliki korak u razvoju fuzije kao potencijalno ogromnog izvora električne energije koji – tvrde stručnjaci – neće dovoditi do klimatskih promena.
Za taj proces nuklearne fuzije, koji se zasniva na stapanju lakih atomskih jezgara u teže atome, potrebna je visoka temperatura, koja premašuje sto miliona stepeni Celzijusovih. Jedan kilogram fuzionog goriva u stanju je da proizvede istu količinu energije kao i deset miliona kilograma fosilnog goriva. Iter bi, kako predviđaju, trebalo da proizvodi ogromne količine energije. Biće to prvi reaktor za proizvodnju toplotne energije fuzijom koja stvara nuklearni otpad, kao i fisija, ali je on manje radiotoksičan.
Postavljajući stroge kriterijume s obzirom na okolinu, obnovljive izvore i potrebu razvoja većeg energetskog učinka, nuklearna energija i u zemljama u tranziciji postaje opcija, koja se u bliskoj budućnosti ponovo otvara.
Mirjana Marinšek-Nikolić
Naučni saradnik i publicista