Ne znam.
Predpostavljam da imas konkretne statisticke podatke koji potvrdjuju da se zaista radi o 4%, i znam
da ne bi tvrdio stvari da ih negde konkretno nisi pronasao u pisanoj formi.
Ipak, sve svoje utiske kad saberem, nikako mi se prica ne uklapa u 4%.
Imam prirodno interesovanje za ljude oko sebe sa neke posmatracke strane, puno i tacno pamtim
imena, anegdote, tako neke ljudske valere i kad pogledam i osnovnu skolu, gimnaziju, drustvo iz
kraja - procenti onih koji nisu ni pokusali da upisu makar neku visu skolu su bas prilicno mali, hajde
da kazem po slobodnoj proceni - uvrh glave 15%, mahom u osnovnoj skoli. Ekipu iz gimnazije sam
skoro sreo na gomili - od njih 30-tak mozda jedno 4-5 nikad nije islo nigde dalje, nego se uhvatilo
nekh (porodicnih) biznisa. Napominjem da se ne radi o nekoj elitnijoj gradskoj gimnaziji, tipa V ili I
ili VIII (kod Cvetica).
Ako pogledam levo i desno po porodici, cak i iz poljoprivrednih familija nejasnog profila (drze i livade
i stada, i sljivike i sume, cak sakupljaju divlje voce i lekovite trave po visokim planinama) - cak i tu
jedno od 4 ili 5-oro dece zavrsi srednju skolu u lokalu i ostane na imanju - svi ostali - skola, visa,
fakultet, i posle kud koji, neki u gradove, neki ostanu u blizem regionu i postanu vidjeniji, firma/biznis,
itd, a neki promene i kontinent.
Vremenski okviri moje price o obrazovanju su recimo dekada 1980-1990.
Generacija bratanaca i sestricina danas - slicna prica - leti skupljanje borovnica i kantariona da se skupi
za troskove dok traje semestar, ali svi od reda studiraju, i to vidim dosta uspesno i ozbiljno.
Sta se izdesavalo sa skolstvom u vreme sankcija i kasnije znam u tragovima, iz raznih prica ljudi koje
srecem, raznih epizoda iz stampe ('slucaj Laban', recimo), gde sam odprilike shvatio da su stvari mnogo
gore, da su troskovi gigantski spram primanja porodice, da je dolazak iz unutrasnjosti na studije velika
zivotna avantura (posao ili dva + studije obavezno), kao i iz slucajnih nabasavanja na materijale za
vezbe i predavanja na sajtu ETF-a.
Citat:
Moja poenta cele pice je da visokoskolstvo ne sme da bude igracka 4% populacije dok mozgovi i
umovi 46% populacije koji su po definiciji natprosecni sluze za komercijalu i administrativne poslove,
ako ne i nesto grdje. To je jalova rabota. Ili su svi oni lenji (jer glupi sigurno nisu) ili je sistem truo i
narihtan od strane 4% populacije da odrzava taj elitisticki odnos, sta ti mislis da je verovatnije?
U vreme dok sam radio u Srbiji (kraj SFRJ ++) prosecni tehnicar (elektro, masinski) je imao svoje sasvim
solidno (i rekao bih sigurnije) mesto u profesiji i zivotu. U profesiji zato sto je radio na masi projekata,
mogao cesto da putuje na super placene terene (po zemlji, ali i recimo i u Irak) - jedan moj office kolega
je recimo montirao elektroniku za neke ultra WC-e (jedan od onih koji ti radi sve post-radnje i meri puls
pride) u bunkeru Sadama Huseina. Podvajanja na bazi diplome gotovo da nije bilo uopste, ni u postovanju
ni u ljudskom odnosu - plata jeste imala manju startnu osnovicu, ali godine staza + razni drugi stimulansi
su egzistenciju cinili vrlo dobrom u poredjenju sa ostalima u timu.
Po znanju, ti ljudi su bili sam vrh vrhova. Neoptereceni Bessel-ovim funkcijama i krivolinijskim integralima,
znali su da naprave i poprave gotovo sve, od pojacala i miksera, preko igle na galvanometru, do bobine
na kolima. Taj neki obrazovni sistem baziran na "Tesli", "Drapsinu" i slicnim skolama (ko je naravno, hteo
da kroz skolu prodje otvorenih ociju i usiju i da nauci to sto treba), stvarao je sposobne, kvalitetne,
strucne ljude, sposobne da zarade svoju platu i od toga imaju pristojnu egzistenciju, porodicu, decu.
Neki od njih su devedesetih otisli u svoje male biznise, i bukvalno plivaju u lovi koja je pojam i za USA.
Znaci - misljenja sam da ih obrazovni sistem uopste nije shebao.
Ono sto vidim da je shebalo celu pricu je nesto drugo - opsta situacija u privredi pa i u drustvu.
Visoko skolovani likovi sa kojima sam delio ofis i cije znanje me je inspirisalo i podsticalo da budem jos bolji
i naucim sve sto jos nisam a osecam da bi trebalo, prvo su dosli do zasluzenih rukovodecih funkcija, da bi
pod udarom nasilnih privatizacija dosli do tacke da u najboljem slucaju predaju strucne predmete u skolama,
objave po neki udzbenik, po neki privatni poslic sa strane, i tako - zivi su. Tek jedan manji deo je produzio
karijeru u svojim firmama u delatnostima istim ili slicnim sa strukom.
Oni koji vidim da zive na visokoj nozi i drze tih 4% posto raspodele, gotovo niko nije covek od znanja i
duha. Sve odreda su razni kombinatorici, tipovi koji su se 'snasli', ekipa 'nemoj da me pitas odakle mi prvi
milion', itd. Tu i tamo poneka 'gumena rukavica' sa visokim skolskim kvalifikacijama da izoluje 'prave ruke'
od prljavstine, i tu se prica zavrsava.
U krajnjoj sumi - sve sto duze mislim na temu i slazem utiske u recenice, sve manje vidim da je uzrok
problema u elitistickom sistemu obrazovanja, stavise slabo vidim elitizam u celoj prici.
Kao dodatni argument mogu da navedem i price onih likova koji su se vratili sa inostranim diplomama u
Srbiju, i nemaju sanse da nadju ista u svojoj struci (da li su bese nedavno osnovali i svoje udruzenje, bilo
je nesto nedavno u stampi).
Naravno - necu pasti u zamku da ucim ribu kako se pliva; sve ovo govorim iz relativno bajatih perspektiva,
sto naravno ne znaci da apsolutno nista od svega sto sam rekao nema nikakvog realnog smisla.